Jednu dalju zapreku mom pisanju vidim u tome što sam strašno, baš strašno neuk. U izvrsnom smislu, uprav djevičanski neuk. Mogu reći da nikad ništa nisam naučio: što god znam (onoliko koliko znam i onako kako znam), sve sam to u neku ruku otkrio. Nalazili su da to ima i svojih dobrih strana.
— Na taj način, ono što znaš, znaš uprav onako i u onom vidu u kome tebi treba i odgovara: to tvoje „znanje” tako reći krojeno ti je po mjeri. Nije konfekcija. A to je svakako neka vrsta luksuza. Zamisli samo: imati svoja znanja fazonirana i oblikovana baš onako kako tvoj mozak treba i kako može da ih primi!
— Pa zar to ne važi uvijek i za svakoga? Ta vjerovatno svako shvaća onako i u onim oblicima kako njegov mozak može da obuhvati i asimilira!
— Ne, nije, nije! To se samo tako čini! Ljudi većinom imaju jedan te isti, standardizirani pojam o stvarima. Nešto kao uniformu. A to tvoje to je individualni luksuz. Ako hoćeš, neki više apstraktni, platonski luksuz, kao luksuz neuniformiranog dronjavca napram uniformi gardijskog oficira. Ali ipak svoje vrste luksuz!
Vladan Desnica, ''Proljeća Ivana Galeba''
Začitali smo se na dobro poznatom blogu fake-poet.
Sliku smo našli ovde.
Začitali smo se na dobro poznatom blogu fake-poet.
Sliku smo našli ovde.