Ljudska krajnost je uvijek tu da začudi, iznenadi i pokrene na razmišljanje. Zbog nje nastaju najveća oduševljenja i dostignuća vrijedna divljenja.
Krajnost je smjelost, ali je i patološka bolest. Krajnost zna biti najveći otpadak čovjekovih misli i djelovanja, nad kojima je moguće jedino zgražavati se, osuđivati ih, ali uvijek, uvijek razmišljati o njima: zašto tako nešto postoji, kako i može li se uopšte spriječiti, šta je sa stradanjem ljudi. Kad moć nema granice, šta bude?
Ma koliko živjeli sadašnjost, odgovore često nalazimo u nekim već proživljenim vremenima, jer i prije ovog čovjeka živio je čovjek.
Iza istine laž
Negdje između prošlosti i budućnosti živi Kolonija Dignidad, živi priča o izdržljivosti u neizdržljivom, živi čovjek raščerečen između Kolonije i Dignidada.
Enklava religijski motivisana, gdje se vodi skroman život uz poljoprivredno obrađivanje zemlje, zaista djeluje čedno i nenapadno, što da ne? Bitno je da ne ide u onu strašnu krajnost koja bi naišla na osudu društva.
Izrabljivanja, seksualna zlostavljanja, život po strogim propisima (jer svako kršenje je povlačilo i oštre kazne), zapravo nepostojanje života već radna odjeća, pidžama i hrana dovoljna da održi život ne može se nazvati životom, a kamoli da mu se pripišu osobine nekakve tamo nevine religiozne zajednice.
S obzirom na to da u javnosti nije ni bilo pomena o tome, Kolonija ostaje neukaljana.
(M)učitelj i sveštenik
Pol Šefer, odbjegli nacista i samoprozvani sveštenik, osmislio je ovaj „raj“ ali raj samo za sebe, za druge pakao.
Čudno je da neko raj tako zamišlja ili bilo koje drugo idealno mjesto, pa kako god ga nazivali.
U Koloniji muškarci su bili odvojeni od žena, bilo kakva komunikacija je bila zabranjena, a ipak kroz decenije postojanja Dignidada postojali su i novi naraštaji. U određenim prilikama dopuštan je kontakt između stanovnika suprotih polova, a djeca su po rođenju bila odvajana od majki i odgajana po strogim pravilima Kolonije.
A na čelu diktator koji bezgranično vlada, kojem se ne protivriječi, koji je uzročnik svega. Da li ovo nekome liči na raj? Ne bi trebalo. Ovo liči na jedan veliki, veliki problem, preko koga se prelazilo predugo.
Kako je bilo moguće živjeti u takvim uslovima? Ko su ljudi Kolonije i zašto su tako nešto dopuštali? Zašto se niko nije bunio?
U Koloniji se sve izvršavalo sa religioznim opravdanjima (silovanje, mučenje, ubijanje i sl.), što nije karakteristično ni za jednu religiju ili bar ne bi trebalo biti. Dakle, ovo je bila sekta tj. neki mutirani, zastranjeni oblik hrišćanstva. Religija je dogma u koju se ne sumnja, živi se po njenim pravilima i ne traže se dodatna obajšnjenja. Šefer je imao svoje sljedbenike koji su vjerovali u to, a koji su, da bi se lakše njima upravljalo, bili u većini slučajeva drogirani.
Koloniju su činili i pobunjenici protiv Pinočeevog režima (jer se nalazi u Čileu i Šefer je bio saradnik Augusta Pinočea koji je u to vrijeme zaveo diktaturu u Čileu), a koji su na isti, pa i gori način tretirani.
Poslije Pinočeove smrti povezanost države i Kolonije opada, a raste mogućnost raskrinkavanja svega.
Šefer je pobjegao 1997. iz Čilea kada su krenule brojne optužbe za seksualna i druga zlostavljanja. Godine 2005. uhapšen je u Argentini i isporučen Čileu. Dobio je kaznu od 20 godina, a 2010. je umro sa 88 godina.
Šefer je jednostavno umro, ali su poslije njega ostali ljudi Kolonije koji nisu znali za život izvan. Njima je sada bila ponuđena sloboda, ali šta mari kad pravila za njeno korišćenje ne znaju. Zato, Kolonija postaje njihov trajni azil, i postoji pod imenom Vila Baviera sve do 2013. godine.
Kolonija Dignidad na filmu
Prema ovim motivima snimljen je film Kolonija. Da ne bi bio samo puko iznošenje činjenica, da ne bi dobio dokumentarni oblik, u središte se stavlja mladi, zaljubljeni par i njihova bezuslovna borba za ljubav. Spoj romantičnih scena i emotivna motivacija vode do jezivih scena svakodnevnog života Kolonije, jer između Kolonije i Dignidada stoji čovjek.
Autorka: Kristina Topić