Will you still love me tomorrow?
Sve hoću da stavim Čikago u neko slovo, da ga prisvojim, da barem deo sačuvam od zaborava koji će svakako stići. I to je najgore, je l’ da? Svi hoćemo taj trenutak da zapamtimo, neki sebe na to podsećamo i na glas, ali taj trenutak iščezne kao kakva iskra i u nemogućnosti da je uhvatimo oslonimo se na fotografije koje sačuvaju samo jedan trenutak i jedan trenutak oduševljenja daju. Magija ispari brzo. Sve hoću da objedinim svoj utisak o čikaškom životu, da strpam u jednu rečenicu toliko uzvišenu i divnu da joj ne treba nikakvo objašnjenje… I da, koliko god to żelim, toliko to ne umem da uradim.
Potrebno je zapravo više od jednog teksta, jedne slike, jedne uspomene da bi se ispričala priča o gradu čije otkucaje osećaš kako kročiš prvi put na njegove ulice, potrebno je more i more prideva i sjajnih glasnika da bi se reklo ono što je na srcu.
Čikago je život oslikan brzim fotografijama sreće i milionima utisaka koji vas teraju da teško dišete dok želite svu lepotu oko sebe da upijete. Natera vas skoro na plač ta magija puna priča za koje bi vam bile potrebne godine da ih sve čujete, da ih oslušnete, da spoznate taj osećaj. Vi ste vremenski ograničeni živeli ili samo prolazili kroz Čikago i sama ta činjenica vas tera u blago razočaravajuće stanje jer želite još. I još. I pitanje “a šta je ono tamo?” vam prosto ne izlazi iz usta. Iz mozga. Iz duše.
Hodate širokim trotoarima i niste nikada bili dalje od kuće, ali nikada niste osetili da negde pripadate. Možda je nekome hladno i neudobno to sve, ali vama je taman. Vama je lepo. Oko vas život prolazi a vi u svakoj milisekundi pronalazite smisao. Shvatate da je sve ovo mnogo šire nego što ste ikada mogli da pojmite, vaš svet je toliko udaljen od sveta drugih ljudi koji žure kao i vi pa vam slučajno i prospu kafu na novu majicu. Nema veze, zar se mogu zanimati sitnicama?
Čikago je mesto gde poželite da možete da letite, gde vam ambicije postanu nešto prirodno i potrebno, gde želite da budete deo i znate da će vas neko negde prihvatiti jer tu nema mesta za nepoštovanje bilo koga. Tu je ceo svet. Vi ste svet. Vi ste život.
Čekate da se raskrči gužva, ulazite u metro, kupujete kafu, zovete taksi, pazarite jagode i nema toga što ne bi hteli da uslikate. Šta, to je stvarno tako nastalo? Pričajte mi. Pričajte mi priče. Ja želim da znam.
Trenuci sreće nikada ne prestaju u vašem savršenom balonu jer ne dozvoljavate da se nešto loše desi. Život, kao i svuda, nije savršen i istkan je preprekama svih vrsta, ali vi negirate, kategorički odbijate, odbacujete, terate.. jer želite da živite.
Gle, pada kiša. Lokali su puni. Mislim da smo svi počeli da se smejemo na ulici kako smo se u pravo vreme našli na pravom mestu. Gle, pada kiša. Iznad nas stoji natpis “The science of feeling better.” Čekaj, moram da dodam stih Air France-a...
Sort of like a dream? No, better.
Autor: Petar Đurić
Fotografija je odavde