foto: BOŠ
Godinama smo bili bombardovani sadržajem u kojem se ljudi bude u 4 ujutru, treniraju do zore i već u 6 kreću s poslom. Nakon primarnog radnog vremena, prelaze na dodatne projekte, uz usputno proveravanje svog „side hustle’’-a. Hustle kultura nam je predstavljena kao ideal – neprekidni rad koji vodi ka dugoročnoj materijalnoj satisfakciji. Svoj vrhunac doživela je tokom pandemije i nastavila da se održava još neko vreme posle nje, ostavljajući za sobom umor, osećaj krivice i osećaj inferiornosti kod gledalaca/ki. Dok pokušavamo da preživimo u sistemu kasnog kapitalizma, gledamo tuđe „produktivne dane’’ i osećamo se kao da nikada ne radimo dovoljno.
Naravno, svemu dođe kraj, pa čak i hustle kulturi. Mladi na tržištu rada doživljavaju burnout, koji za posledicu stvara prezir prema poslu ili davanje otkaza. Sada kada je „umrla’’ hustle kultura, šta nama sledi? Na ovu temu razgovarala sam sa (de)influenserkom Jovanom Petković LogiČavkom, čiji je sadržaj baziran na demistifikaciji kapitalizma i patrijarhata u svakodnevnom životu.
Hustle kultura upravo i potiče iz kapitalizma i bez njega ne može postojati. Kada imamo sistem u kome je jedini cilj sticanje materijalnih sredstava i da je taj sistem toliko surov da nemanje novca znači da ne možemo ni preživeti, sasvim je logična posledica da će se veličati prekovremeni rad, imanje više od jednog posla i korišćenje svog „slobodnog” vremena da bi se došlo do novca. Kako nam LogiČavka objašnjava, hustle kultura je usko povezana sa preživljavanjem. Napominje da ljudi ne podržavaju ovu kulturu zbog preživljavanja već su ponosni na to što su ceo svoj život proveli u radi.
Ljudi koji podržavaju hustle kulturu se ponose sopstvenom eksploatacijom. Oni uglavnom nisu svesni da to počiva na mitu da konstantan rad donosi veliko bogatstvo. U kapitalizmu sve deluje kao da je izbor, a zapravo baš i nije – čim izbor nečega drugog nije društveno prihvatljiv, zaključuje LogiČavka.
Nameće se ideja da nam je svrha u životu isključivo da radimo. Tačnije, da neprestano gomilamo kapital kako bismo mogli da trošimo još više. Hustle kultura uvodi samovrednovanje kroz materijalizam i na taj način promoviše konzumerizam. Kupovinom skupih stvari, bilo da je reč o odeći, tehnici, automobilima ili nekretninama, prema pravilima ove kulture, stičemo veću ličnu vrednost. Svesni smo koliko su tržišta rada i nekretnina nestabilna i nepravedna, ali čak i kada jasno sagledavamo širu sliku, ova ideologija uspeva da utiče na naše samopouzdanje i umanji osećaj sopstvene vrednosti. Dakle, ne možemo da izbegnemo zamku i lako upadamo u mentalitet hustle kulture.
Nažalost, mišljenja sam da je hustle mentalitet postao nova normalnost u dobu kasnog kapitalizma, jer svi gledamo kako da zaradimo i kako da zaradimo što više. Na neki način je i „privilegija” i to govorim uz ogromne zagrade, privilegija je da završiš sa poslom onda kada izađeš iz kancelarije i da te onda posao više ne zanima i to radiš bez griže savesti., objašnjava nam LogiČavka dodajući, Većina ljudi, večito razmišlja o poslu, čak i kad ne radi, mnogim ljudima jedan posao nije dovoljan da prežive. Ovo je sistem u kome nemamo previše izbora, moramo da budemo hustleri.
Nuspojava hustle kulture je girlboss-ovanje, eksploatacija žena pod velom osnaživanja i osećaja samostalnosti. Iako je ovaj termin nastao da označi uspešne žene u industrijama gde dominiraju muškarci, ne smemo zaboraviti da su žene na visokim pozicijama i dalje manje plaćene od svojih muških kolega. Pored profesionalnog uspeha, mnoge od njih i dalje obavljaju neplaćeni rad kod kuće, što dodatno otežava njihovu svakodnevicu.
Prilično je verovatno da je čitav girlboss pokret nastao iz dobre namere, kao vid borbe protiv patrijarhata u poslovnom okruženju, ali često ostaje samo na formi. Jednu karakteristiku kapitalizma moramo razumeti – on će da se umeša u svaki pokret, ideju, bilo šta dobro što zaživi i to će nam prodati i eksploatisati dokle god može, do krajnjih granica, govori nam Logičavka napominjući da je činjenica da ima nesrazmerno malo žena na visokim pozicijama i da je teško to postići u sistemu gde dominira kapitalizam i patrijarhat.
Hustle kultura je „mrtva’’, šta sad?
Neminovna posledica prekomernog rada je burnout, stanje iscrpljenosti usled stalnog osećaja preopterećenosti. Mladi pribegavaju različitim taktikama kako bi se izborili protiv svojih poslodavaca i prekomernih obaveza koje im se nameću. Jedan od vidova otpora je quiet quitting, praksa u kojoj zaposleni obavljaju samo ono što je u opisu njihovog posla, bez prekovremenog rada i dodatnog angažovanja koje nije plaćeno. Na taj način postavljaju granice i štite svoje mentalno zdravlje.
Quiet quitting nije jedini vid otpora, slow work i minimum mondy imaju veoma sličan koncept. Slow work podrazumeva odbacivanje konstantne žurbe i stresa na poslu, fokusiranje na kvalitet umesto kvantiteta i vraćanje balansa između poslovnog i privatnog života. Dok je mnimum Monday praksa smanjenog intenziteta rada početkom nedelje, kojom se ublažava pritisak i stres koji ponedeljak obično nosi, omogućavajući postepeni ulazak u radnu rutinu.
Takođe, kao što smo imali girlboss unutar hustle kulture u poslednje vreme često čujemo termin lazy girl job. Ovo se odnosi na poslove koji omogućavaju stabilna primanja uz minimalan stres i fleksibilno radno vreme, kao što su administracija, marketing ili bilo koji rad na daljinu.
Dakle, nakon dugog perioda propagiranja prekomernog i prekovremenog rada, dolazimo do suprotnog „pokreta’’ u kojem se akcenat stavlja na odvajanje privatnog i poslovnog života. Slobodno vreme, hobiji i mentalno zdravlje postaju prioritet u odnosu na materijalnu gratifikaciju.
Postavlja se pitanje da li su ovo individualne strategije preživljavanja ili su deo šire promene u shvatanju rada?
Ima individualnog, naravno, ali bi moj odgovor više išao ka široj promeni u shvatanju rada. Zašto? Zato što pre 10, 20 ili 30 godina takvi mini vidovi borbe protiv kapitalizma ne bi bili mogući, a ako jesu tada su bili mnogo više na individualnom nivou nego danas. Sve to što sada imamo od minimum Monday do lazy girl job, preko quiet quittinga ima istu antikapitalističku notu kao naše socijalističko “odmor je otpor”, govori nam LogiČavka.
Naravno, individualne akcije nisu jedine novine na tržištu rada. U poslednjih par godina, sve češće se govori o četvorodnevnoj radnoj nedelji kao način da ljudi nađu balans između privatnog i poslovnog života.
Istraživanja gde se čevronodnevna radna nedelja sprovela regularno jesu pokazala da su ljudi produktivniji ako rade manje sati dnevno, manje dana u nedelji. Dakle, tamo gde se to usvaja, zaista ima efekta. Ipak, jeste kozmetička promena u smislu da ostaje na nivou kapitalizma, ali kapitalizma koji je više prilagođen potrebama čoveka, napominje LogiČavka i dodaje da ovo ne rešava srž problema. Iako je modifikacija radne nedelje pohvalna, ona je karakteristična za države „prvog sveta’’ i ne rešava problem eksploatacije radnika i dece u zemljama „trećeg sveta’’.
LogiČavka vidi da je najradikalnija suprotnost hustle kulture uništenje kapitalizma. Prelaženje u sistem gde bogaćenje na eksploataciji drugog ne postoji, gde nije veličan individualizam do te mere kao sad, već je suprotnost vraćanje zajednici, kvalitetnim odnosima, brigu o sebi, drugima i okolini. Dotle smo stigli, da je to radikalno., zaključuje LogiČavka.
Iako se čini da se pomeramo ka alternativnim modelima rada koji više uvažavaju mentalno zdravlje i balans, pitanje je koliko su te promene održive u kapitalističkom sistemu. Da li su ovi trendovi zaista znak šire promene ili samo privremeni mehanizmi suočavanja sa iscrpljujućim uslovima rada? Ostaje da vidimo da li će ovaj otpor pretočiti u trajne strukturalne promene ili će kapitalizam, kao i do sada, pronaći način da ih komercijalizuje i prilagodi sebi.
Autorka: Ana Adžić