foto: BOŠ
Da li ste se nekada našli u situaciji da imate odličnu ideju (ili makar vama deluje kao da je odlična) i voleli biste da je podelite ali niste sigurni kako će ostatak tima reagovati? Možda ste na nekom sastanku imali mišljenje koje je drugačije od većine, ali ste odlučili da oćutite jer – možda će zvučati glupo ostalima. Ako vam ova situacija zvuči poznato, onda ste se susreli sa manjkom psihološke bezbednosti.
Mogu da govorim u svoje ime i da kažem da mi se jeste desilo, mnogo puta do sada. Razlika u tome da li sam podelila ili zadržala za sebe tu ideju ticala se okoline u kojoj sam je iznosila – da li sam imala dovoljno slobode da kažem šta mislim i da li je bilo strahovanja šta će drugi reći. Upravo u situaciji gde postoji psihološka bezbednost, odnosno u timu gde sam se osećala psihološki bezbedno sam bila spremna da podelim ideju sa ostatkom tima. I taj tim je itekako pokazao dobre rezultate, međusobno bio od pomoći i zapaženo dobro radio posao. Do pre par meseci nisam ni znala da se ovaj termin ovako naziva, niti koliko nam je potreban na svim nivoima – od školovanja do poslovnog okruženja.
Šta je psihološka bezbednost i ko je smislio ovaj termin?
Za psihološku bezbednost sam čula slušajući kurs profesorke na Fakultetu za medije i komunikacije, Mie Popić, koja nam je kroz teoriju i praksu približila ovaj pojam i objasnila kako se uopšte psihološka bezbednost u jednoj organizaciji gradi i održava.
Govoreći o teoriji, da se vratimo na nastanak ovog termina. Psihološku bezbednost (psychological safety) kao termin je skovala Ejmi Edmondson (Amy Edmondson), profesorka na Harvard Business School-u, krajem 90-ih godina prošlog veka. Ne može se baš reći da je namerno izmislila ovaj termin, već ga je uočila i opisala dok je istraživala različite timove i uspeh koji jedni ili drugi postižu i ispitivala koji su faktori na to uticali. Svoje istraživanje je opisala u knjizi The Fearless Organization gde je objasnila da timovi sa visokom psihološkom bezbednošću nisu oni koji prave najmanje grešaka, već oni u kojima se greške slobodno priznaju i koriste kao prilika za učenje i rast. I tako je ova ideja postala ključna za razumevanje kako ljudi funkcionišu u kolektivima – bilo da je reč o kompanijama i startapima ili neprofitnim organizacijama i drugim institucijama (obrazovnim, zdravstvenim). Suština psihološke bezbednosti u organizaciji jeste da kada ljudi ne strahuju od kazne, kritike ili podsmeha, lakše će deliti ideje, učiće iz svojih neuspeha i grešaka i češće će preuzimati inicijativu – što će se direktno odraziti na bolje i efikasnije rezultate ali i zdravije radno okruženje u kome će svi želeti da ostanu i doprinose.
Zašto nam je psihološka bezbednost potrebna u apsolutno svakom timu čiji smo deo?
Verujem da psihološka bezbednost na neki način liči na utopiju i na ideal koji je teško moguće postići. Priznajem – i meni je tako delovalo na samom početku kada sam tek čula za ovaj termin. Ali ako znate da postoje timovi i kompanije koje praktikuju i neguju psihološku bezbednost unutar svoje organizacije (primer za jednu kompaniju je Pixar Studios), onda je lakše poverovati da je ostvarivo i da može da postoji i u većim i u manjim organizacijama.
Ukratko, psihološka bezbednost je važna i potrebna jer:
- Podstiče inovacije – jer kada se ljudi ne plaše da iznesu ideje, povećava se kreativnost i dolazi se do novih rešenja.
- Smanjuje stres i povećava produktivnost – jer nećemo trošiti energiju na misli „šta će neko misliti o meni“, već ćemo se fokusirati na posao i na kvalitetno izvršavanje zadataka.
- Omogućava bolje donošenje odluka – jer kada se svi u timu osećaju da mogu slobodno da podele svoje mišljenje i ideje, bez straha od osude ili kazne, odluke koje se budu donosile na osnovu tih mišljenja će uključivati različite perspektive, a ne samo hijerarhijski uzimati u obzir od koga je došao predlog.
- Poboljšava timsku saradnju – ljudi su otvoreniji za prihvatanje i pružanje povratnih informacija, što gradi poverenje u timu.
Kako znati da li je vaš tim psihološki bezbedan?
Prepoznaćete da je vaš tim psihološki bezbedan kada:
- Bez neprijatnosti i straha možete da kažete „Ne znam“ ili „Pogrešio/la sam“.
- Ljudi aktivno slušaju jedni druge i postavljaju pitanja, umesto da automatski odbacuju ideje.
- Postoji kultura gde se eksperimentiše sa novim rešenjima bez strahovanja od kazne ako nešto ne uspe.
- Greške se posmatraju kao prilike za učenje, a ne kao razlog za kritiku i šejmovanje.
Kako bi psihološka bezbednost bila uspostavljena i održavana u jednoj organizaciji, na prvom mestu je važno da postoji svest o njenom postojanju. Činjenica je da je na liderima velika odgovornost, ali ne i jedina. Naravno da će u timu gde lideri i menadžeri svojim primerom priznaju greške i traže povratne informacije od drugih članova i članica tima biti zastupljenija psihološka bezbednost i svi će se osećati slobodno da iskažu svoje iskreno mišljenje. Ali jednako je važno da i u okviru manjeg tima koji mogu činiti i tri osobe postoji psihološka bezbednost zahvaljujući kojoj će se u tom timu razmenjivati ideje i povratne informacije, bez straha i osuđivanja.
Na kraju dana, psihološka bezbednost je ono što poslovno okruženje čini mestom gde ljudi žele da rade, a ne samo mestom gde moraju da rade. Kada se svi osećaju slobodno da kažu ono što misle, rezultati neće izostati – a to je jedan od najjačih argumenata kada govorimo o tome zašto bi svi trebalo da radimo u psihološki bezbednoj atmosferi.
Autorka teksta: Danijela Nikolić